Popodne.
Većina žena danas je rešilo da obuče svoje suknjice i šorčiće.Među njima i ja.Zašto se ne bih doterala kada idem da se vidim sa dragim bićem?
Sada ste verovatno pomislili da je taj moj došao u moj život i preslikao se na javu.Ali niste u pravu.Neko drugi,veoma drag jeste došao u moj život i zauzeo mesto u mom srcu.Persefona.
Nakon što smo zasele a sati proticali kao sekunde,shvatila sam da se nas dve možda i poznajemo od ranije.Znala sam to i pre nego što sam je videla.
Da ne dužim nakon nekog vremena provedenog u gradu,i razgledanja u Zari kao u galeriji kakvoj ,susreta sa Persefonom i mojom Milicom vraćam se kući premorena.
Telo mi iscrpljeno od strahova.
Okovano nemirima.
Umorno od tuge.
Zamišljam njega.
Tog nekog mog.
I....želim...
Želim da bude kiša i umije mi lice
Želim da bude vetar i suze mi osuši
Želim da bude sunce i telo mi obasja
Želim da bude san i da uz njega snevam
Želim da bude nebo i uživam u njegovom plavetnilu
Želim da bude more i perle u srce mi stavlja
Želim da bude mesec i da sa njim dan ispraćam
Želim da bude duga i dane mi boji
Želim da bude moj...
Samo moj....
I promeni moj svet.
Možda on nikada doći neće
Možda....samo možda
Možda će biti kiša pa od nje potop nastati
Možda će biti vetar pa me košavom oduvati
Možda će biti sunce pa me svojom jačinom spržiti
Možda će biti san pa se u moru pretvoriti
Možda će biti nebo pa me svojim postranstvom progutati
Možda će biti more pa mi srce biserima izbosti
Možda će biti mesec pa se iza oblaka sakriti i nestati
Možda će biti duga pa mi čitav um svojim bojama prefarbati
Jedno je samo sigurno..
Ako i dođe biće moj...samo moj
I svet mi promeniti
Ulična osvetljenja stidljivo se kroz polu tamu probijaju.
Ljudi nekud žure omamljeni prolećem.
Shvatam kako je moj život bogatiji za još jednu dragu osobu.
Shvatam i kako sada nije važno i da li će se taj moj neki pojaviti.
Ja sam ga stvorila
I on...uvek će biti tu
Uz mene
Do kraja moga života.
Mesec polako izlazi na pozornicu i najavljuje početak večeri.
Jutro.
Sunce najavljuje vedar i topao dan.
Odlazim u supermarket da kupim još nekoliko kesica instant nudli ali shvatam da su se sve prodale.Zaprvo,u proteklih pet dana rešila sam da malo eksperimentišem.Živeću na nudlama i neću ići u supermarket da se od ranog jutra plašim,obećla sam sebi .
Tako je i bilo.Klupila sam nekoliko kesica ( sa sve sosom u prahu koji ide uz njih ) i zaboravila na kupovinu namernica.Te nudle ( koje kod nas u zemlji zovu supa a koje sa istom veze nemaju) od kojih sam nekada živela na Kipru su se u našu zemlju uselile stidljivo.Poenta je da koštaju oko 35 dinara.Čitav ručak za 35 dinara!Kud ćete bolje.Ako već planiram da kupim onu haljinicu koju sam zacrtala i cipelice za Anđela onda je red i da prištedim.Nudle su isplatljivije nego hleb.Svi uporno govore o ceni hleba a niko da uz taj hleb ide svašta nešto .Premazi,namazi,šunkice ili ne daj Bože prava jela od mesa.
Dakle,shvatam da nudli više nema.Ili su svi rešili da žive na njima ili su lukavi prodavci shvatili da se ne isplati da ih više prodaju jer je promet zbog njih znatno opao.
Govorim sebi kako ću da kupim samo sastojke za sendvič ,kako bi prištedela i držala se svog obećanja.Odlazim u drugi supermarket.
Tamo gužva.Ljudi se guraju.Dovikuju.
Kao po običaju ne gledam u ljude već u cene i tako umalo srčani udar da doživim ( što se i nije za šaliti budući da imam česte aritmije) .Za samo tih nekoliko dana tokom kojih sam zaboravila na prodavnice,sve se utrostručilo.Sir kao da je od zlata (što i ne čudi obzirom na boju),pavlaka košta čitavo bogatstvo ,cene čokoladica se vinule u nebo a povrće mogu da kupuju samo bogati.Do odeljka sa mesom i šunkicama nisam ni uspela da stignem ( može i sa sirom sendvič nije sada vreme za preterivanje) .
Sada vidite da nisam putovala pa malo osmotrila cene i preko grane možda bih mislila da je sve to tako normalno i da tako mora da bude.Ali kada se u obzir uzme da smo skuplji od Nemačke i Austrije a da se naši proizvodi prodaju jeftinije u Crnoj Gori i Bosni nego kod nas nameće se pitanje.Dokle?Dokle više?
Vadili smo se na devedesete više od deset godina a sada jednostavno treba da se pomirimo da mora gore da nam bude i da kraja nema.
Posao pronaći u Srbiji je nemoguća misija.Otpuštanja nikada više.Ne smem da se vratim na posao kako me ne bi otpustili pa moram da budem na bolovanju.Jer,vidite ukoliko su uspeli da otpuste moju koleginicu u petom mesecu trudnoće zašto ne bi i mene? I onako sam sve položaje za koje sam se borila izgubila zato što sam dete rodila.
Često polemišem sa prijateljima o tome zašto ovaj narod ćuti.
Vidite,smatram da ćuti jer shvata da će ko god stupi na vlast u ovoj državi biti isti.Hm možda i gori pa ne želimo da rizikujemo.Ili smo se umorili od silnih promena koje su nam donele glad i nemaštinu.
U ovoj zemlji u sudove se ide kao u nekoj drugoj u frizerske salone.Svako može da te tuži za sve.Pa iako je taj neko kao moj ( još uvek ne zvanično ali uskoro) bivši muž ostavio porodicu i nije ga briga šta mu dete jede i da li ima da jede..O vilinom bivšem mužu ne želim da polemišem jer bih rado otišla do njega i polomila ga toljagom ( koju sa sestricom čuvam za hitne slučajeve) .
Znam ja da se sve na kraju dokaže i da će kad tad oba bivša smešna ispasti ali do toga dana treba da izdvojimo svote za tužbe u visini naših dvomesečnih plata koje usput često i ne dobijemo.
Samo se pitam dokle će ovaj narod da ćuti i posmatra kao da je sve to normalno ?Možda dok hleb ne budemo kupovali na kredit ( hm ovo sam od Janakisa preuzela) i svi počnemo da rovarimo po kontejnerima.
Presabiram cene namernica koje sam stavila u korpu a zatim ih vraćam na svoja mesta.
Kupiću pljeskavicu.Nije da baš volim da jedem pljeskavicu ali se više isplati.
« | Mart 2011 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |