Princeza nemira

ŠAH SUDBINE
2011/07/30,16:03
Slušamo kišne kapljice.Svako iz svoje ulice.Uvlačim Ti se polako u misli i....pitam te

Zar se na nebu stvarno igraju nama ljudima kao šahovskim figurama?

Pa nas razmeštaju,nameštaju,povlače poteze jednim potezom sudbine

Zar nas niti malo ne štede ?

Igraju se nama nemilice ?

Nije li dovoljan samo jedan jedini malecni trenutak da figura sklizne sa polja ?

Nismo li mi stojali na toj tabli kao kralj i kraljica i posmatrali sa trona ?

Pa onda zauvek bačeni u tamnicu šahovske kutije

Nismo li se izgubili i skrenuli sa staze ljubavi ?

Ali...

Nećemo večeras da brojimo figurice

Nećemo ni da pričamo pričice

Nećemo ni čežnji da krademo minute

Znaš,moram Ti nešto reći što izgleda nikada shvatio nisi

Nije žena sitna ako crvene tepihe prostire pred Tobom

Nije prosjakinja ako pred kapijama Tvoga srca čuči i moli

Nije ni prokleta ako ume svim srcem da voli

Nije ni jadna ako se od ljubavi razboli

Snaga žene ogleda se u recipročnom odnosu sposobnosti umeća patnje i ljubavi

U njenom pogledu koji razara i najmračnije sile,pogledu zaljubljene žene

Mislima koje mora isušuju,stene pomeraju,mislima u ljubav zavijene

Kada je pogledaš rekao bi da liči na kakvu prognanicu

Lice ispijeno,kosa umršena,odežde pohabane

Svi je zagledaju,kao da stoji u kakvom izlogu

Kao da nikada nisu videli ljubav jedne žene

E ta,upravo ta žena jača je od svih zvezda

Ta se žena ume i sa mesecom boriti

Ume ona i najsnažnije sile razoriti

Ne bi li dospela da svoje ljubavi

Gledaš me u mislima

Pitaš se gde li se ta žena skrila

Pred Tobom žena kose u plavim loknama

Haljina od najfinijih tkanina

Pogled gord,neumoljiv

Držanje graciozno

Osmeha nema

Misliš sve će pred sobom razrušiti

Kišu će jednim potezom isušiti

Varaš se mili

Ne ide to tako

Snaga u ženi leži samo kad iskreno voli

Izgleda još nisu uspeo da shvatiš

Naizgled prosjakinja ona je žena bila kraljica

Na dodir srna ona je žena bila lavica

Na pogled u prašini ona se žena u zlatu valjala i sva bogatsva sveta posedovala

Na pokret sluškinja ona je tada bila vila

A ova...

Ova koju vidiš pred sobom...

Ova koja Ti se ponosno kezi u lice

Koja ti gazi stopala štiklama

Usne žednim ostavlja

Ona...ona je samo obična žena

U duši prazna

Srca istrošena

Ona je žena ponosno blistala na šahovkoj tabli sudbine

Ova, tako otmena, leži u mraku šahovske kutije
ĆUTIMO...
2011/07/29,17:36
Sedimo.

Ćutimo.

Ispijaš me pogledom.

A tako bih Ti...hiljadu želja ispričala pokretima

I još toliko snova darivala poljubcima

Tako bih Ti tajne razotkrila dodirima

Tako bih...Te prevrnula na pod

Raskopčala Ti najskrivenije fantazije

Vinula te u nebo

Ali mi samo ćutimo...

Kao da nešto slutimo

Kao da bih se sve raspršilo kada bih Ti rekla reč il dve

Kao da već smo jedno drugom rekli sve

Kao da...su sve kockice poslagane

Gledam te

Sediš

Prelaziš kažiprstom preko ivice čaše

A onda ti pogled pada na moje butine

Smešim se

Ne uzvraćaš osmeh

Zašto mesec ne čuje moje čežnje ?

Okrećeš se

Primičem ti se sa leđa

A ti me grubo odguruješ

I opet...

Ćutimo

Vasiona nije dovoljna da ispuni taj malecni prostor koji se nalazi među nama

A bio bi dovoljan samo jedan pokret tvoje ruke

Da prekrati sve naše muke

Pruži nam sokove koji u raju se ispijaju

Ponudi obed od slasti sačinjen

Tada bi se možda oči Tvoje osmehivale

Tada bi i usne drukčije kazivale

Tada bi mi telo svojim prekrio

I nakon slatke borbe najednom utihnuo

A onda...možemo da ćutimo

Tišina je slatka

Kada se konzumira u dvoje.
TU SAM...A NEMA ME...
2011/07/28,13:35
Da li osetiš kako Ti srce s vremena na vreme jače zaigra bez ikakvog razloga ?

Da li čuješ ponekada uzdahe koji se u kišnim kapima obijaju o oluke ?

Da li Te ponekad zaboli rame pa malo provrtiš njime ?

Da li Ti pogled zastane na nekoj tački ,tek onako iznenada ?

Iako misliš da sam iz Tvog života nestala

I da je naša ljubav davno prestala

Iako ti oblaci sada iscrtavaju lik druge

Tu sam ... opet nema me

Tu sam da Ti srce nateram da bržu melodiju svira

Tu sam i da Ti snove ispunim uzdasima

Tu sam da stavim Ti glavu na rame

Tu sam i da Ti kada si tužan sećanjima bojim dane

A opet...nema me

I samo se pojavim kada nebo proizvodi munjama varnice

Ostavim trag u senci koja se ocrta na zidu

Svoj pogled u ogledalu kada ga para oblije

Pa je jednim potezom šake obrišeš

I on sa njom nestaje

Tu sam..a nema me

Igram se tvojom oštrom kosom pre nego pođeš na spavanje

A ti se meškoljiš,češkaš,okrećeš,kao da me tražiš u mislima

Opet...ne vidiš me

A onda ideš po stanu razbuđen

Kao da su te sustigle misli zloslutne

Tražiš me u svakom kutku

Uzimaš sa ormara lutku

Ne nalaziš me u njenom liku

Pitaš se šta Ti je

Dal su te možda otele nekakve sile magije

Kao da čuješ zvukove

Da osetiš dodire

Boriš se pokretima

Piješ sa usana

A nikoga trenutno pokraj tebe

Otišla ja sam davno u beznađe

Krila mi široka kao u grabljivice

I samo se okrenem po nekad

Uputim ti pogled

A on Te gde god da si sustigne

Pa Ti sve uspomene sruči na srce

Tugom Ti obasja lice

Dušu lomi nemilice

Tu sam...a nema me

Odnelo me sećanja vreme

Čučim na oblaku

Svijena u naručju meseca mladog

Zvezdama brojim uzdahe

I...sećam se

I nemoj da pitaš gde sam

Dal ima me?

Možda me je odnelo vreme jedne ljubavi izgubljene

Ali sam uvek tu ,kraj Tebe
MOŽDA SI...SAMO SANJAO
2011/07/25,22:26
Nikada Ti i ja nismo bilo jedno za drugo.

Nikada!

Samo su nam se srca u jednom momentu preklopila pa svirala istu melodiju.

Nikada Te nisam ni volela!

Samo sam grabila telo Tvoje ,ispijala ga kao žedan vodu.

Samo sam lik tvoj prepoznavala u svakoj šari na oblaku.

Nikada te nisam ni želela!

Samo sam usne Tvoje ljubila kao da zora neće svanuti.

Igrala se dodirima kao povetarac sa granama.

Okreni se sada i idi!

Idi što dalje od mene !

Sa Tobom sam samo gubila vreme

Načinjala već zatvorene teme

Bacala se u besmislene dileme

Nikada te nisam ni tražila !

Sam si došao

U gnezdo se svio

Dok sam Ti padala u krilo

I jecala od zadovoljstva

Lepo ti kažem idi a Ti si ponovo tu!

Ne tražiš

Ne zoveš

Ne pitaš

U srce mi nezvan svraćaš

Budiš me nemirima

Uspavlljuješ poljubcima sećanja

Dok Tvoj osmeh u mesecu blista

Nikada !

Nikada Tvoja nisam bila

Varala sam te drhtajima

Lagala dodirima

Obmanjivala nakon borbe smirajima

Sad zaviri u sećanja

Okreni lice prošlosti

Možda čak nikada nisam ni postojala

Možda su samo one iskrice koje se pojave kada sklopiš oči isrtale moj lik

Obris moga tela

Možda si samo sanjao...

Sve što si imao samnom.
SRCE OD PAPIRA
2011/07/24,15:26
Tama se polako spušta nad grad.

Miluje ga.Grli.U krilo mu se smešta.

Pokušavam da srcem um dotaknem.

Nikada mi to za rukom polazilo nije.

Uvek ga je nekako zaoblilazilo.Bežalo od njega.Često se i prestrašivalo.

Čak i kada bi se susreli okrenuli bi se i jedno od drugog pobegli.

Kao sunce od kiše.

Mornar od kopna.

Zvezde od zore.

Pitam se kako sam to uspevala uvek da biram pogrešne ?

Da li sam rođena sa nekakvom greškom pa grešne k sebi privlačila ?

Kada bi se pojavili moje je srce bežalo daleko od razuma.

Uplitalo se,preskakalo prepreke,skakalo u vatre samo da što dalje pobegne.

A ja sam za njim išla.

Pratila ga u stopu bespomoćna,kao kakva prosjakinja.

Slušala sve njegove naredbe.

Povinovala se kao robinja pred vladarom.

A kada bi se srce i razu dotakli ,sve se raspršivalo.

Nestajalo.

Gubilo se.

Do nove naredne trijunfalne pobede.

Srce je uvek bilo na tronu.

Razum bespomoćno čučao na podu.

Možda...možda sam ja tako i želela.

Možda sam žudnjom strah prizivala.

Šta će mi on ako je stvoren za mene ?

Šta će mi kada jutrima sama volim da se budim ?

Čeznjom u noći prizivam njegove dodire?

Šta će mi kada bi to značilo kraj slobode ?

Početak nečega u šta ne bih volela da se upletem

Možda je zato moje srce biralo pogrešne

Ono se čak nikada nije ni združilo sa srcem tog nekog

Ritam se otkucaja nikada nije ujednačio

Svirali su različite melodije

Ponekad...činilo bi se kao da ujednačeno izvode rapsodiju

Ali baš kada bih pomislila da je ona ritam kojim se zajedno kreću otišla bi svako na svoju stranu

A moje je srce nastavljamo da svira

Mogla bih se zakleti da čini se kao da je od papira

Pa se presavija,cepa,nikada mi ne da mira

Upija tugu koja se po njemu ispisuje

Note nove melodije

I baš kada pomislim da delići njegovi pretvorili su se u konfete

Ono se iznova rodi

Jače nego ikada pre

I opet...bira pogrešne

Kao da hoda slepim ulicama čarobnog grada

Kao da nikada se ne pita koliko bi bilo srećno kada...

Biralo bi one druge

One koji ga tako često posećuju

Ostavljaju tragove na njegovom papiru

Beleže recke od ljubavi protkane

Staze budućnosti ucrtane

A ono ih tako vešto odbacuje

I bira...pogrešne

Svetlost je konačno u tamu utonula

Ne vidim mu više ime ispisano u zvezdama

Srce polako ide ka razumu,hoda po ivicama dok obasipa ga tama

Možda će ovoga puta otkriti ...

Da razum mu nije neprijatelj.

Bojim se da će sve to tako....

Biti do nove pobede

Srce nad razumom uvek se izdiže

Iako je od papira

A razum od postojane stene
TELO
2011/07/23,14:29
Daleko si.

To mi ipak ne smeta da dušu tvoju potražim mislima.Da te prizovem željama.

Ne,večeras neću o požudi.Neću o tamnim silama strasti koje ujedaju puštajući svoje otrove.

Šta je uopšte telo ?

Maska kojom prekrivamo pukotine duše.Njene greške,nabore,sitne nesavršenosti.

Oklop koji nam služi za međusobno komuniciranje ,površni odabir.

Šta li su onda dva ljubavnika osuđena da razgovaraju sopstvenim telima ?

Voće bez semena

Nebo bez zvezda

Oganj bez plamena

U njegovim očima pogled gladne zveri

U njenim odraz straha

Ne,to nismo Ti i ja.

Ako bih Ti rekla sada da oči sam ogledala u ogledalima ljubavi,ne bi mi poverovao.

Ako bih ti šapnula da tajnim čuvarima večnosti dojavila sam da naša je ljubav besmtrna,laž bi mi sa usana pročitao.

Ako bih ti otkrila da čučala sam kraj potoka posebnosti one koju čarolija rađa u osvit ljubavi grešnicom bi me nazvao.

Nisi kraj mene a opet samnom si.

Protkao si svaki delić mojih misli.

Šta je uopšte telo do instrument po kojem duše sviraju ?

Šta su opšte misli do gozba koju nam one serviraju ?

Šta su uopšte želje do slasti koje tako vešto ispijaju ?

Nisi kraj mene a opeti svojim mi mislima melodiju šapućeš

Zavlačiš se nečujno u moje srce

Ne,neću večeras o požudi

Neću o tome kako su me otele strasti

Večeras nam tela ne trebaju !

Nismo mi omoti,ljušture,kore

Ne plutamo po površini koju život skraja

Naše su duše večnošću preklopljene

Osuđene da lutaju putevima beskraja

Odolevaju one svim životnim nepogodama

Svim silama koje igraju se nama

I znamo šta god da se desi

Stanuju one na istoj adresi

Uvek su jedna tik uz drugu

Kao da leče svoju tuge svoje melemima zanesenosti beskrajne koja u njima sja

Kao da znaju da ti ia j smo stranca dva

Jedna drugom dobro poznata

Tela nam odvojena

Duše okovane

Srca na stup srama postavljena

Telo je samo prividna laž

Opsena,senka,sunce varljivo što sja

Duša ....duša se jedino računa.
GRABLJIVICA
2011/07/21,19:34
Glava mi spuštena niz okno prozora.

Otvaram ga.

Gledam u nebo.

Tamni oblaci šaraju svetle.Povlače se neravnomerno kao nemirni talasi.

Sve liči na nekakav grad.Ledeni grad.

Šta mi uopšte Zemljani znamo ?

Možda se tamo gore neke druge priče pričaju.

Možda se druge stvari cene.

Možda...tamo postoji neki sasvim drugi svet.

Kažu mi da sam grabljivica

Hladna srca i opasna lica

Doneli me vetrovi sa visokih planina

Sad sedim i snevam među oblacima

I nekako uvek završim među vrapcima.

Krila su mi suviše široka

Umem sa njima da hitam nad okeanima.

Istinu u nebu tražim danima.

Ostajem često skopljenih krila.

Pitam se...

Zar grabiti život danas najveći je greh ?

Zar treba čučati zarobljen okovima ,umotan korom lažnih ideala ?

Čekati bolje noći ?

Nadati se da lepo će doći ?

I čamiti večno u samoći ?

Kažu i da sam bestidna sasvim

Da grabim i šaku prašine kada treba

Da ne pitam kad volim

Grizem snove

Krilima se penjem do neba.

Nisam ja sanjala dvorce velelpne

Nisam ni odežde zlatnim vezovima protkane

Nisam ni krčage dukatima napunjene

Samo sam ljubav čekala

Oštrim je kljunom grabila

Vijala

Sustizala

Na trenutke hvatala

A onda krila sklapala i shvatala

Da ona se uhvatiti ne može.

Možeš je pomirisati

Iz daljine pogledati

Na trenutak dotaknuti

Al beži kao od grabljivice obična ptica

Možda sam samo pogrešno birala

Jatima se drugim pridruživala

Sad gledam sama sklopljenih krila

Čini se kao da nekada sam bila

Na oblacima ljubavi.

Ili sam sve to samo umislila

Svojim željama usnila

Ispisala čežnjom u zvezdama.

Gledam u nebo povijenog kljuna

Krila mi crna kao kod noćnih leptirova

Vera se od mene vinula

Šta mi vredi srce bez zida ?

Koga je briga za razum bez stida?

Šta će mi ovolko široka krila ?

Kada uvek završim među vrapcima.
ISTINE I LAŽI U VIRTUELI
2011/07/20,17:22

Danas je jedan od onih dana kada sve moram da uradim a ne radi mi se ništa.Samo se vrtim po stanu.Spremam kuću.Pa sebe .Pa opet kuću...

Sve nešto polovično.Kao da sam u nekom polu snu.

O ovoj temi sam dosta pisala ali je čini upravo ona uvek intrigantna a aktuelna.

Rekoh ja da se ovde u virtueli sve preuveličava i da poprima različte dimanzije.

Svi smo ovde super.Svi ovde sve možemo...sve ono što na javi ne možemo.

Vidite,ma koliko da sam sanjar umem da budem surovo realna .Ponajviše prema sebi.

Umam ja malo da dodam,našminkam,preuveličam kao i svi mi ovde ali suština je uvek ista.Jezgro je realno.To se jedino računa.

Toliko puta čujemo da nako kaže ili ponovi puta u toku dana reči laž ili istina.

Šta je uopšte prava istina ?

Da li tako nešto postoji ?

Ko zna šta je prava istina kada za mene nešto može da bude istina a ze nekoga drugog ne.

Nismo svi isti.Samim tim različito gledamo na stvari.Za mene nešto može da je lepo.Za nekoga drugog ružno...primera milion.Da se ne zamaramo.

Važno je kako mi vidimo istinu,dakle važna je iskrenost.

Najpre iskrenost prema sebi a onda prema drugima.

Međutim nekako mi se čini da u ovom svetu,u kom vladaju spletke,obmane i varke izgovorena iskrenost najčešće zvuči kao laž.

To donekle ima logike.

Toliko smo opsednuti reklamama,utrkujemo se za više,za bolje,pri tom u ovoj zemlji najčešće se utrkujemo i samo za hleb.

Znate,ponekada se i sama plašim da napišem onako kako je a da pri tom ne ispadne kao da je sve namešteno.

Toliko smo počeli da se pretvaramo u želji da izgledamo i delujemo bolje da se sama nit i suština svega izgubila.

Naravno u virtueli je na sceni samo um.

Nema dodatnih rekvizita varljivih za oko.Tričavih materijalnih sitnica koje nam magle vid.

Samo jedno izgleda zaboravljamo.

Upravo zbog toga,ovde smo svi isti.

Jednaki.

I upravo zbog toga ako lažemo druge ,kojima to što pišemo ili pričamo verovatno nije toliko bitno do nama samima jer čovek je kako %u01

TREBAŠ MI...TI
2011/07/19,15:46
Ne,ne trebaju mi obećanja

Kušala sam ih svakoga dana,svakoga časa, pa od njih na posleku gladna ostala

Ne trebaju mi ni želje ,

Da ih vijam kao dete loptu ,da mi se vraćaju kao nekakav bumerang

Ni od želja se nasladila nisam

Samo sam u vatre dospevala pa u njima dogorevala

Ne trebaju mi ni snovi,

Da me na kratko na tron postavljaju

Da me miluju,služe kao princezu kakvu

Pa me onda jadima na ne milost ostavljaju

Ne treba mi ni čežnja

Noćima da me prekriva jorganom sačinjenim od tvojih dodira

Pa mi onda jutrom rane zadaje ,kikoće se zlobno

Varljivo nestaje

Ne trebaju mi ni reči slatke

Da se njima gostim,ispijam ih kao vodu sa izvora

Pa od njih žedna ostajem

Ne treba mi ni istina

Šta će mi prazne reči umotane u surovo prividni ideal

Šta će mi da znam kako je

I ko uopšte zna dal tako je kako je

Ne trebaju mi ni planovi

Da se njima gušim,lovim ih kao pčela cvetove

Pa onda istima zid nade rušim

Trebaš ....trebaš mi ti

Da zajedno minute poljubcima brojimo

Da nebo našim uzdasima bojimo

Trebaš mi da se ponovo spojimo

I nestanemo u onim nestvarnim linijama oblaka

Tela nam spojena promene oblik

I izgube se na večnom putu beskraja
VLADAR TIŠINE
2011/07/15,21:59
Slušam zvuke tišine .

Misli me ponovo sustižu.Jure me kao nekakvu prognanicu.

Shvatam da ja ne bežim od njih.Samo se nekako izmičem,vragolasto vrpoljim.

One mi pričaju o Tebi.

Razmišljam kako je meni uvek bila potrebna određena doza samoće.Bez nje nikako nisam mogla.

Tih nekoliko sati u kojima sam sama sa sobom.Sa onim mislima uz koje pomalo patim ali koje izgleda tako često namerno prizivam.

Naručujem ih kao hranu na kućnu adresu.

Na dostavi uvek ispisano Tvoje ime.

Možda je onaj sa Kipra bio moja najveća ljubav zbog toga što sam uz njega imala tako puno prostora.Bila sam sa njim a opet,satima i satima sama.

Možda si i Ti to što jesi meni samo zato što sam znala da nikada nisam mogla da te imam.

Možda sam ja rođena da budem sama.

Ne,nemoj me pogrešno razumeti.Ne kukam ja sada nad svojom sudbinom .Ja samo počinjem da konačno slažem slagalice mojih osećanja i misli.

Ta neodoljiva potreba za samoćom rezultirala je da nikada ne mogu da budem u vezama koje guše.

Mene guši sve što je 24 h neprekidno,ma koliko bilo lepo ili dobro.

I noćima volim da sam sama.

Da me greju tvoji dodiri koje u isto vreme sanjaš ili zamišljaš Ti.

Volim kada nam se misli sretnu a srca pripiju jedno uz drugo.

Volim i kada samoća po zidovima ocrtava tvoj lik.

Da li to tako samo ja osećam ?

Jesam li ja unikatan stvor koji prelazi granicu ludila ako o samoći snevam i kada sama nisam ?

Da li tako može da se voli ? U tišini ?

Nikada nisam volela sve savršeno i sve srećno u životu

Uvek je moralo da bude ono nešto nesavršeno,greška...

Da...upravo greška koja život čini zanimljivim

Pomalo sam volela svoje tuge

Pomalo ih i prizivala kada ih bilo nije

Opet ...izgleda da neki ljudi jednostavno nisu stvoreni za druge polovine

Ti ljudi sami sa sobom čine savršen sklop

Retkima dozovole da se uvuku u njihove pukotine

Možda oni ne umeju da vole

A možda...možda jedino oni to umeju

Nije ljubav to što si sa nekim neprestano zajedno

Što jedete,pijete,zadovoljavate ostale potrebe

Ljubav nije zadovoljavanje potreba

Ona se izdiže iznad njih

Zato...zato se najbolje voli u tišini

Gledam u Tvoje odraze

Kao da ništa ne dostaje

Najgore od svega je što ne znam da li bih volela da ponovo budeš tu kraj mene

Ili da te zauvek ovako volim ...

Dok sanjam u tišini

Ne mogu ni sa tobom ni bez tebe

Opet...večni si vladar moje tišine
GRICKAM ŽIVOT...
2011/07/14,19:14
Anđeo je sam tatom u polu satnoj šetnji.Ko bi rekao da roditeljstvo može da podrazumeva pola sata dnevno sa detetom kako bi se sprala krivica i ali baš ništa više od toga.

Primećujem tamne kolutove oko očiju,otežane kapke.Ne kuvam kafu jer nemam ni vremena da je popijem čak i da želim.

Umorna sam od svega a najviše od ljudse zlobe koju primećujem svud oko sebe kad god se okrenem.

-Primećujem da te mnogi mrze.To je vidiš znak uspeha,kaže mi u mailu drago biće.

-Princezice treba da se zabrineš ako te tapšu i ako ti misle dobro.Kaže mi jedna osoba nakon čijih reči se uvek bacim u razmišljanje.

Priznajem ja sam se uvek pecala na one ljude koji su preterano ljubazni i tobože mi uvek žele dobro.

Samo sam uvidela da ti isti ljudi ne mirišu sreću.Ukoliko je primete kod mene u komšiluku uporno se trude da mi dokažu da nije to tako.Da sam samo umislila da sam srećna.Da je za sreću potrebno nešto drugo.

One koji su u početku samnom oštro sam odmah odbacivala.

Šta će mi oni ?Mislila sam.Život je i tako težak.Samo mi trebaju ono koji iz mene izvlače sve loše ,postavljaju to na srebrni tanjir i serviraju mi to za večeru.

To donekle ima logike.Na nama je da odaberemo sa kim kako i kada ćemo se družiti ili biti u kontaktu.

Ovo prvo međutim nema nikakve logike.

Čitav svoj život ( čitaj od moje 2.god ) imala sam najbolju drugaricu.Kada sam patila uvek mi je bila rame za plakanje.Kada sam se venčavala nije želela da mi bude kuma.

Lepo je kada patimo.Ali ne daj Bože da budemo srećni ako ostali nisu.

Šta znači uopšte ljosnuti o dno ?

Mnogi se toga toliko plaše da večito stoje u mestu zadovoljavajući se mrvicama.Običnim.Ustaljenim navikama.I nikada nikada ne uspevaju da polete smeste se na oblake.

Što se mene tiče ja sam za let.Pa nek i ljosnem.Podići ću se snažnja.Bolje i to nego da čekam u mestu i kradem dane sopstvenog života u ravnodušnosti i ništavilu.

Ako me je išta život naučio to je da ga ja grabim pre nego što on počne da grabi mene.

Imam utisak da zloba isplivava na površinu kod lažnih moralista,samozvanih mudraca,osoba potpuno nesigurnih u sebe kojima je tuđ neuspeh ( ako tako nešto uopšte postoji,ali oni ga tako nazivaju )potreban kao plen piranama ne bi li opravdali sopstveno nezadovoljstvo.

A život protiče.Ne čeka na nas.Ne pita nas za želje i planove.

Zaista mislim da jedva da smognemo vremena da ugrabimo sopstveni život a ne da se bakćemo sa analizom tuđih i živimo od toga.

Što se mene tiče....ume život i mene da grabi ,gricka kako god želite.Međutim sve dok i ja uspem da gricnem njega barem povremeno znam da je sve u redu :)

Kada bi se svako od nas orijentisao na soptveni život uvideli bi da materijala za grickanje ima koliko želite iako se nekada čini da možemo o njega zube da polomimo.

Sve dok grickamo svoj dobro je.

Od tuđeg se nikada najesti nećemo pa i da su pred nama gozbe čitave sa po 300 jela u ponudi.

Samo kad svoj grickamo možemo i na kolač na naiđemo pa i na čokoladu.

Što se tiče tih ljudi o kojima pišem...njih će uvek i biti.Uvek je lakše uspostavljati račun za tuđ život nego za svoj.

Eto viditi zbog čega želim pisac da postanem.

Želim da se zavučem pod pokrivač,grickam bademe,pijem ledeni čaj i stvaram sopstveni svet u mojim romanima.Pobegnem od ljudi.

Nažalost i tamo me uvek dočeka isto to što i na javi.Ali barem znam da sam ja sve to režirala.


Princeza nemira želi Vam lep dan.Gricnite i danas koliko god možete od života :)
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu