Princeza nemira

PRONAĐI ME...
2011/04/20,18:02

Pronađi me...

Onda kada svi u san utonu

U ranu zoru kada se zvezde sakriju

U sitne sate kada žudnja se u moje telo promalja

 

Pronađi me...

Prikradi mi se u misli nečujno

Pa mi šapni reč koju tek onako

 

Pronađi me...

Onda kada me strasti proganjaju

Strahovi opsedaju

Nemiri kuju

 

Pričini se!

Nekako iz daleka

Ne približavaj se!

Samo me pogledom pomiluj

 

Pronađi me...

Izmami mi osmeh

Ugasi mi želje

Umiri mi strasti

Napoj požude

 

U kasnu noć

Kada oblaci budu plesali oko meseca

Prodaću dušu za tvoje poljubce

Srce za tvoje dodire

Telo da osetim te pokraj sebe

Ma prodaću čitavu sebe

Samo na jedan tren

Tren večnošću ispunjen

 

Pronađi me...

Pokucaj mi u maštu

Onako tri puta ,tek da znam da si Ti

Pa se nasmeši onako zanosno

I dlanovima mi obraze obuhvati

 

Pronađi me...

Tek da te vidim onako s leđa

Da ti lik ne vidim

Tek da naslutim da Ti si

 

Pronađi me...

Pa me dodirni samo

Pa se izgubi !

Nestani!

 

Pronađi me...

Tek da znaš da postojim

Ti od mašte moje sačinjem

Nebeski čoveče

 

Pronađi me...

Tek da znam da živa sam

Da moje srce za tvoje kuca

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KOME MOŽEMO DA VERUJEMO?
2011/04/20,13:40

Podne.Dan je prelep.Sunčan.Kao stvoren za sladoled u bašti nekakvog kafea ili šetnju niz kej.

Ja ,nažalost moram da tumaram po raznoraznim institucijama ne bih li dobila potvrde potrebne za kupovinu i prodaju stana.

Dok sedim u čekaonici Gradske uprave i popunjavam obrazac,žena nekoliko godina starija od mene sa kćerkicom nešto starijom od moje mi upućuje nekoliko pitanja.

Hvatam sebe kako razgovaram sa strancem o sopstvenom životu.Kako joj izlažem neke stvari koje možda nisam ni najbližima.

-Razveli ste se,sada će Vam biti lakše! Ja sam to već obavila.Verujte mi,sada sam druga žena! Kaže ponosno a njeno lice kao da je obliveno nekakvom sjajem.

Dobro,iskreno,osećam se bolje.Udaljavam se i gledam kako je kćerkica grli i koliko ima ljubavi među njima.

Ovih me pak dana muči jedno pitanje.Koliko i u kojoj meri treba verovati drugima?

Kada i od koga treba prihvatati savete?

Da li se treba obazirati na tuđa mišljenja?

Istina,mnogi se usuđuju da sude,osuđuju,analiziraju,daju dijagnoze,mudruju...To čine najčešće oni koji Vas uopšte ne poznaju.I to uglavnom na osnovu nekih Vaših postupaka.

Osoba sam koja voli da živi sopstveni život.Tuđi me ne zanimaju ne zbog toga što nisam radoznala već zbog toga što bih onoga trenutka kada bih počela da živim tuđ izgubila svoj.To nikako ne želim.

Ne usuđujem se da kritikujem.Često ni da delim savete,dobro sem dragim osobama i veoma oprezno.Još manje želim nekome da nametnem svoju volju.

Svako treba da živi svoj život onako kako ume i želi.

Ali da li se na tuđa mišljenja obazirati?

Nikada to nisam činila.Taman i da me kamenicama gađaju.Moja mama tvrdi da to nije dobro.Da treba da obratim pažnju na ljude oko sebe jer sa njima živim.

Ja opet tvrdim da ne živim sa ljudima nego da sam samo ponekada u njihovom društvu.

Postoji samo jedna osoba,moja sestra koja me na javi ne štedi niti mrvicu kao na blogu.Umem ja da se okrenem oko svoje ose nekoliko puta kada mi uputi koju pa se zapitam gde sam i šta sam a onda joj priznam da je u pravu.

Kome danas verovati?

Roditeljima?

Prijateljima?

Potpunim strancima?

Istina,nekada ćemo od stranca dobiti iskreniji savet nego od roditelja.Oni su ne pristrasni.Oni možda umeju da bolje procene.Ali...oni nas takođe ne poznaju.Ne znaju nas dovoljno da bi savetovali ili sudili.Procenjivali.

Kako god,mišljenja sam da se na okolinu ne treba obazirati.Govorkanja je uvek bilo i biće.Saveta na milion a možda niti jedan pravi.Osuda koliko i ljudi.Kritika koliko i dela.Tračeva koliko i izmišljotina.

Zar nije najbolje u životu slušati samo svoje srce?

Čak i da nije u pravu ,nikada se nećemo pokajati što smo mu verovali.

Ono je naš najbolji prijatelj.Samo tako znaćemo da smo svoji.

To je barem moj izbor.A Vi...kako želite.

Sve Vas pozdravljam!

 

 

 

 

 

BUĐENJE
2011/04/20,07:49

Jutro.

Otvaram oči .Ne pomeram se.Pogled mi se zaustavlja u jednoj tački.

Želim da se u ovakvom stanju nalazim još neko vreme,još samo malo...

Sletanjem iz sna na javu se osetim posebno.

Telo mi je još uvak pomalo umrtvljeno.

Misli zaleđene.

Um pomalo bunovan.

Duša zaključana.

Želim da još malo zadržim taj jedinstveni trenutak,trenutak buđenja.

Trenutak kada shvatim da  se rodio novi dan.

Trenutak kada zaboravim tugu ,ne mislim na sreću, na osećam nemire.

Trenutak kada se nalazim u nekakvom bestežinskom stanju između zemlje i oblaka.

Između sna i jave.

Između dobra i zla.

Onda kada su mi svi mišići tela pomalo zategnuti,opet dovoljno opušteni da mogu da ih protegnem.

Zar buđenje nije najsavršeniji momenat?

Zar tada i jedino tada ,u onom polu svesnom stanju nismo sami sa sopstvenim umom?

Zar u tom trenutku nismo Mi pravi Mi?

Bez želja,bez snova,bez planova,bez strahova,bez stega,bez zakona,bez predrasuda....

Bez drugih ljudi...

Buđenje je rađanje jednog potpuno novog života.

Svakoga dana,kada svetlost zamahne čarobnim štapićem i oboji tamu.

Svakoga,baš svakoga dana svako od nas ima tu privilegiju.

Šteta samo što je mnogi od nas ne koriste.

Buđenje.

Tako jednostavan a tako savršen čin.

Momenat,samo jedan momenat a opet dovoljan za stvaranje večnosti.

Buđenjem sebe spoznajemo.

Buđenjem se rađaju nade a tuge odlaze i smeše se tek u daljini.

Buđenje je nekakvo magično stanje okovano realnošću koja se sa snagom prepliće.

Buđenjem možemo sve samo ukoliko to dovoljno želimo.

I pre nego što se moje oči dovoljo otvore.

Moje telo protegne.

Pre nego što mi se vid potpuno odmagli.

Srce otvori.

Uživaću u tom čarobnom trenutku.

Snagom potkovanom.

Mirisom života koji je tada najjači.

Buđenjem imam utisak da uranjam u kristalno čisto more.

Buđenjem se moje telo i um dotiču.

Buđenje sam postpuno svoja.

Buđenjem....je sve moguće.

Buđenjem osetim da sam živa.

 

 

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu