« VOLIM DA VOLIM | Main | GRAM SREĆE »
Gledam kroz prozor u tminom obavijen dan.
Kao da je umotan nekakvom folijom.Kao kada su svetla prigušena.Onda kada želite da stvorite romantičnu atmosferu.
Hiljadu me briga pritislo pa ne znam kada će se koja završti.Nisu to one brige zbog kojih sam nekada očajavala.Zaprvo možda bi nekada zbog njih i očajavala ali sada samo želim da se završe.
Razmišljam kako se čovek uvek nekako više razočara u male stvari.One velike se lakše pregrme .Prebole.
I još sam jedno došla do zaključka.Koliko Vam život pruži toliko Vam i oduzme.Kao da postoji nekakva vaga koja večito meri.
Ko visoko leti treska u zemlju .Istina je.Ali se zato nakon toga ponovo vine ka nebu.
Često imam običaj da kažem bolje da se ne deševa ništa nego da se dešava nešto loše.
Ali jedna sam od onih koju ravnodušnost ubija.
Možda sam baš zbog toga večito zarobljena u nekakvim nemirima.
Nikada nisam mogla da se skrasim.Na jednom mestu.U jednom gradu.U jednoj državi.U jednoj ljubavi.
Nekada sam se vezivala za ljude,za stanove,automobile,stvari.
Sada više ne.
Shvatila sam da je sve prolazno.Sve se jednom promeni.Kada to tako prihvatiš sve izgleda drugačije.
Neko mi je u jučerašnjem komentaru napisao da ne uzvraćena ljubav najviše boli.
Vremenom sam shvatila da niko nije vredan da zbog njega patim.Dobro,brak je nešto sasvim drugo.Nisam tu u pitanju ja nego moje dete.I ne patim za mužem.
Ali kada steknete određen broj iskustva shvatite da patnja za nekim nikuda ne vodi.
Jedno klik sasvim je dovoljno da shvatite da Vas neka osoba ne zavređuje i krenete dalje.
Misija je postignuta.
Uspela sam da izgradim taj zid oko moje duše i ne dopustim nikome da me povredi ( pri tom ne mislim samo na ljubav..),da svi oni koji to pokušaju razbiju noseve o njega.
Ali pitam se da li će tako biti i ukoliko mi se bude dešavalo nešto lepo ?
Da li ću i tada biti ravnodušna ?
Ograđena ?
Ledena ?
Razočarana nisam.Ogorčena još manje.
Taj zid je svakako dobro imati oko duše, u današnjem svetu u kome preovladavaju zloba,zavist,sujeta,laži,varke,obmane ....
Samo potrebno ja da na njemu otvorim malecna vrata kroz koja će moći da prođe ljubav.
Samo to.Jedino to.
Možda će se tada delić moje duše odlediti.
Čujem ptičice kako pevaju.Spuštam glavu na jastuk.Želim da zaronim u san.
Možda ću u carstvu snova moći da osetim ono što ne mogu na javi.
Možda će baš u snovima deliće moje duše biti odleđen.
"Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga iskušenja.
U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnom kišom kako bi utolilo žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…
Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.
Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega."
Alisa
Tanja
Tanja je velika stranica bajki
i najlepsi lik izniko
u betonskj guzvi i vetrova
dusa pomalo zlih
Ruze cesto sklapaju latice
kad prodje kraj njih
klanjaju se lepoti bica
nad svima najlepsim
Njen zivot su kockice bacene
na ljubavni sto, smeje se
kad vitez uz naklon joj kaze,
princezo
Ref.
Tanja, voli kad je ljube
Tanja, miluje i drugove
Tanja, ne podnosi uvrede
Tanja, sanja kad je ljube
Mnogi decaci joj prilaze
nude joj vestacki cvet
cine joj stvari o kojima bajke
nikad ne kazu rec
Ona s njima krece u odaje
gde ne cveta stih gde krik strast
i mnogo uzitka joj vezuju
ruke za njih
Ima tu doba kad oblake
cvetni padne na krov
kad pesnika reci hvata
za krila i leti visoko .
Uno hvala najlepše.Prelepo.Poljubac
stalker e ovo je baš za mene pesma svaka čast !
samo dok sam naso pesmu za tebe ja je prepiso da ti odledim bar deo duse a ostatak znase kako
Stalker hvala.a ostatak nikada se neće odlediti.i ne treba...
zasto ne treba treba ako treba ja cu izigravati sunce koje sija i koje pokusava da otapa duse az zid ponesem lestve lakse se preskoci gde si sakrila kljuc od brave tih malih vratanca "Al' ja znam kljuc
ja poznajem tu bravu
odkljucacu i stavicu
ti svasta u glavu." partibrejkersi
Stalker hvala.a ostatak nikada se neće odlediti.i ne treba...
| « | Maj 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||