Ovo može samo meni da se desi.Spremila sam se.Skockala.Obula štikle ( čitaj štikletine na kojima sam se jedva ali graciozno dovukla ) i poljubila vrata književnog kluba.Taman sam se pripremila da uživam u stihovima,preskočim čitanje istih,pobegnem malo od problema koji me more kad ono šipak.Nije ovoga ponedeljka.Narednog je.
Premotavam film u glavi.Shvatam da sam dobila preko maila program.Možda sam ga ja i pročitala ali sam u sopstvenom umu iskonstruisala kako mi odgovara i radila po svom.
A onda shvatam da to radim čitav život.Smeštam u svoj um nekakvu sliku koja možda nema veze sa realnošću pa se nerviram ukoliko se ne realizuje.Mrštim.
Možda to i jeste najveći problem.To što me ponekada ( da ne kažem gotovo nikada ) ne zanima svet oko mene.To što sam toliko obuzeta time da živim sopstveni život da mi ponekad upravo on promakne pred nosom a ja gledam u njega kao u nekakav avion što uzleće u oblake.
Mislim da je to generalno problem svih nas ( čast izuzecima ).Svi i sve vidimo onakvim kakvim bi želeli da to bude.Veoma često i tu neku osobu koja je sa nama.Nismo mi sa njom zbog toga što je ona takva kakva je.Mi smo sa njom jer bi želeli da ona bude onakvom kakvom je zamislimo.
A onda slede razočarenja,depresije,kuknjave,patnje...
Onda skrajamo u našim umovima nekakvu slku.Savršenu sliku o našim životima.Ne shvatamo da je život izvan okvira njenog rama.Da se ne odvija unutar njega.
I onda zapinjemo pa zapinjemo da ga smestimo u taj ram ali ne ide nikako.Sve pokušavamo da to učinimo ali nikada ne probamo da polomimo ram,razdelimo ga i pustimo život da uđe u to što smo u umu stvorili.Da se pomalo ispreplete sa tim.Možda bi tada nešto uspelo da se ostvari od onoga što smo zamišljali.
Ali ne.Ponovo ne.Ta savršena slika je u našim umovima netaknuta.Možda smo u njoj zamislili porodicu.Posao koji bi voleli da obavljamo.Kuću kakvu bi želeli da imamo.Možda samo nekoga ko će nas voleti i koga ćemo mi voleti.Možda sve to zajedno.
Nikako da shvatimo da je život sve što nam se dešava izvan tog ukletog rama koji nam tako često kreše krila i dovodi nas do ivice ludila.
Sva naša razočarenja potiču iz te savršene slike.Zato je i nazivam ukletom.
To Vam je kao da gledate da neko pred vašim očima živi život baš onakav kakav ste zamislili.Gledate to pred sobom a ne možete da imate.
Pa onda ide ona priča.Tražim posao.Stan.Ljubav.Ali nikako da se uklopi sve istovremeno.Čak i da se uklopi nešto uvek fali.A zašto bi se uopšte uklopilo ?Zato što smo sve to naslikali na tom platnu u našim umovima.Pa nas onda nervira ako život razlije temperu i umesto srca naprimer postavi mrlju.
Kada se te slike jedanput otresemo.Kada bi izmislili nešto čime bismo mogli da je obrišemo.Ili kada bismo jednostavno shvatili da život nema veze sa onim što stvaramo u našim umovima ( uprkos propovedanoj kreativnoj vizualizaciji i razmeni pozitivnih energija bla bla truć )
Život se odvija van naših umova.A mi to možemo ili da prihvatimo ili da zauvek gledamo u tu sliku.Savršenu sliku.Ukletu sliku.
Sliku koja nam se kezi u lice kada nam je najteže.
Za život nije dovoljna jedna slika.Potrebna su prostranstva i poljane.Mora i planine po kojima se iscrtavaju dugine boje.Nije dovoljna jedna mala,malecna slika u okviru čijeg rama želimo da živimo.
Dobih još jedan dan odmora.Ima da izbacim tu ukletu sliku iz glave barem na jedan jedini dan.Inače ću ponovo da lupim nos o zatvorena vrata ( ovoga puta ne književnog kluba ).
Sve Vas pozdravljam i želim Vam prijatno veče.
Umorna sam od svega.
Od lažnih ljubavi
Lažnih prijatelja
Lažnih obećanja
Želim da čitav svoj život zamenim
Da sve bude novo,drugačije,bolje
Da zaboravim sve što se izdešavalo
Da kliknem na dugme i obrišem sve
Jedino da tu ostane moj Anđeo
U životu nas uvek dočeka ono od čega bežimo
Ne živimo život kakav smo odabrali
Živimo život kakav nam je ponuđen
Osvrnem se ponekad na misli one malene devojčice koja je nosile mamine štikle i maštala
Šta sam tada želela
Brak ?
Porodicu ?
Da postanem poslovna uspešna žena ?
Šta sam od toga dobila ?
Ništa
Pitam se kada to postajemo roboti ?
U kome momentu života nam se um i srce preklapaju i ugrađuju u oklopnu masku koja funkcioniše na obaveze i rituale svakodnevnice ?
Kada to prestanemo da se pitamo šta smo želeli i počnemo da odrađujemo život,ne da ga živimo ?
U kom trenutku zaboravimo šta smo želeli i prestanemo da se nadamo ?
Ništa u životu nije savršeno
Nikada neće ni biti
Ne težim ja ka savršenstvu
Skladnosti
Znam da ih nikeda nema
Težim ka nekakvim osećanjima
Da prestanem da se osećam kao nekakva mikrotalasna koja zvukom obaveštava da je kraj još jednog dana
Zavaravamo se da smo stekli nekakva iskustva ako napunimo određene godine
Pa mislimo da sve znamo
Očekujemo previše pa se razočaravamo
Večito nešto tražimo
A onda u jednom trenutku dolazi i ta rečenica,toliko čuta sa mojih usana
Život je trenutak
Šta je onda sve ostalo ?
Pepeo ?
Ekran bez slike ?
Kućica bez puža ?
Ko nam je ukrao snove ? pitam se
Ko ih je ukrao meni ?
Da li sam konačno shvatila da nikada nije ni trebalo da ih imam ?
Da su oni samo šarena laža
Papirić u kome nema bonbone
Interesantne korice knjige praznih listova
Sada više ne sanjam
I ne nadam se
I ponekad...samo ponekad
Setim se kakve sam planove kovala
Sa kakvim uverenjima živela
Kako se nadala
Verovala
Čitav jedan život imala u onoj malecnoj moždanoj vijugi
Crtici
I onda je sve nestalo
Kao da se film prekinuo
Pozorišna predstava okončana bez aplauza
Svi otišli kućama
U publici ostala samo ja
Glumci mi dobro znani
Scenario uporno pratim u programu koji sam kupila na ulazu u pozorište za jeftine pare
Ali shvatam da su me prevarili,ništa se ne odvija po pogramu
Ili sam možda samo promašila predstavu
A onda se zavese sklapaju
Čuje pljesak mojih dlanova
Samo mojih
Gase reflektori
I sve nestaje
| « | Maj 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||