Sunce je obasjalo dvorište kuće mojih roditelja.
Čitavo pre podne provela sam u pesku sa Anđelom.Pravila kule,iznosila pesak,donosila,pela po stepenicama nekoliko desetina puta ,kao na vojnoj vežbi.
Kao rezultat i Anđeo i ja smo se umrljali do guše.Baletanke su mi se peskom ispunile a crne helanke poprimile sivu boju.U jednom momentu smo se obe valjale po pesku.
Uhvatila sam sebe kako se smešim i uživam.
Razmišljam o sreći.Smatram da reči za sreću i ljubav ne bi trebalo da postoje.To je nešto za šta su reči potpuno nedostojne,bezvredne,sitne.
Kada nekome nešto čestitamo obično mu poželimo zdravlje i sreću.Na zdravlje donekle i ne možemo da utičemo.
Ali šta je zaprvo sreća?
Kažu da sreću čine male stvari.Oni sitne stvari koje nam pričinjavaju zadovoljstvo u kojima uživamo.
Za nekoga je to ispijanje kafe u miru,za nekoga pisanje,drugi su opet najsrećniji kada ugledaju osmeh svoga deteta ,nekima sreća pričinjava obavljanje posla koji vole a pri tom su za to plaćeni,nekima je sreća ukoliko su zaljubljeni.
Ali šta je zaprvo sreća ?
Ako se složim sa teorijim da sreću čine male stvari ne mogu da ne pomislim da,barem ja i dok se smešim gledajući dete,i dok ispijam kafu na terasi ili ćaskam sa prijateljima razmišljam o onom tzv.velikim stvarima koje planiramo,kojima se nadamo.
Sreća je lepa dok se čeka.To je toliko ponavljana izreka u kojoj priznaću ima dosta istine.
A onda kada postanemo nečim zadovoljni ( reč sreća namerno ne upotrebljavam ) ,kratko vreme se zadivimo i nastavimo da kujemo dalje planove.
Šta je onda sreća?
Trenutno stanje svesti?
Zadovoljenje sopstvenih želja i potreba ?
Hedonizam koji smo uspeli da dosegnemo ?
Ispunjenjo očekivanje ?
Koliko sreća traje ?
Koliko smo sebični pa je priželjkujemo ?
Postojali su periodi kada su mi u životu sve kockice bile složene,baš onako kako sam planirala a opet se nisam radovala toliko koliko sam očekivala da ću.
I baš u tim periodima ,kada je naizgled sve bilo savršeno ,pomalo sam želela da se vratim u one periode kada sam priželjkivala,pomalo patila,nadala se...
Dakle,sreća ( ne bih volela nikako da je definišem ma kojom reči ali ne mogu drugačije )je po meni samo trenutno stanje svesti.
Samo u jednom danu možemo da budemo i tužni i srećni a da to uopšte ne zavisi od događaja koji su se toga dana odigrali u našem životu.
Sreća je trenutno stanje svesti izazvano delimično našim raspoloženjem delimično mehanizmom našeg uma koji to raspoloženje proizvodi satima,danima,nedeljama pa se onda oblikuje i iznese na tacnu,pravo u našu svest.
Ne možemo da zahtevamo,tražimo i želimo da budemo srećni.To je jednostavno ne moguće.
Jedino što možemo da učinimo jeste da pokušamo da uživamo kada se takvo osećanje pojavi i barem za taj trenutak isključimo mozak i ne mislimo ni na šta drugo.
Sreću ljudi tako često mešaju sa zadovoljstvom.Šta je zadovoljstvo nego zadovoljenje sopstvenih potreba?
Sreća je nešto sasvim drugo.Ona je onaj lepršavi,neuhvatljiv momenat ,oblak koji je svakoga momenta tu negde oko nas ,samo ponekada statičan a ponekada lebdi nad našim umom i obasjava nam sekunde.Navlači osmehe na lice.Unosi radost u srce.
Sreća je ne dokučiva.
Gledam u Anđela.Smeši mi se onim njenim prepoznatljivim osmehom koji najavljuje još jedno demoliranje kuće.Znam da ću da spremam do zore kada bude zaspala.Ali opet,se osećam ispunjenom i zadovoljnom.
Zbog čega?
Zato što sam možda dozvolila sebi da uživam u njemim osmesima ?
Vidite,opet ta potreba čoveka da zadovolji svoju dušu .Čak i da čini druge srećnima koliko to radi da bih zadovoljio njih a koliko da bih zadovoljio sebe ?
Koliko je sreća zadovoljstvo a koliko potreba ?
| « | Maj 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||