Kasno popodne.Žurim.Čekam da stignem u stan.Da se odmorim.Da ne vidim nikoga.Ne čujem nikoga.Da budem u tišini.
Neki klinci mi nešto dobacuju.Upućujem im ledeni pogled.Zvižde.Nerviraju me.Sve me nervira.Želim da budem izolovana.Sama.
Sećam se da mi je pre nekoliko meseci Stepski rekao da možda i volim pomalo svoje tuge.Razmišljam.Možda ja i volim pomalo da patim.
Razmišljam ,kada i je sve u životu bilo sređeno i potaman.Kada sam bila u braku.Radila.Saznala da nosim devojčicu.Kada je sve izgledalo tako savršeno.Meni kao da je nešto nedostajalo.
Kašičica tuge.
Nikako da sve bude savršeno.Nedostajao mi je baš tag delić.Da malo patim.
Možda sam se takva i rodila.Možda sam zato uvek i birala nekakve nemoguće ljubavi.Činila ih velikim.
Možda zbog toga nikada ne umem da dam barem delić srca nekome ko to stvarno zaslužuje.
Veličala sam te ljubavi možda da bi ostali problemi izgledali manji.Što su one bile veće ,to su problemi bili sitniji.To Vam je kao da naduvavate balon pa Vam je dovoljna samo jedna malecna iglica da ga pretvori u parčiće.
I kao što sam preuveličavala ljubavi,tako sam veličala i patnju.
Da li se patnja uopšte može umisliti ?
Da li meni Taj neki stvarno nedostaje ili samo dramim u sebi svojstvenom stilu ?
Kao da uvek ali uvek obiđem one koji mi dobro žele i priklonim se onima koji žele da me unište.
Kao da biram namerno,po nekakvom šablonu.
Da znam sve unapred a ponovo ih eto biram.
Zbog čega ?
Da bih dobila svoju kašičicu tuge.Dozu.
Kada sam u nekakvoj čaroliji dovoljna mi je jedna kašičica sreće da prekrije kilograme tuge.
Zašto onda ne mogu da prekrijem ovu kašičicu barem...svakodnevnicom ?
Sve u životu radimo zbog i za sebe.
Ne mogu da se ne odam utisku da možda i patimo zato što tako želimo.
Popravljam frizuru u liftu.Ulazim u stan.Smeštam se na sofu.
Ponekada tako volim da budem sama.
Budim se.Kuvam kafu.Smeštam se na terasu.Gledam reku automobila kroz stopala.Tako sam ružno sanjala da želim samo što pre da zaboravim .Ali utisak me još uvek drži.Kao one nemani sa nekoliko pipaka i glava koji te obuhvataju iako im se otimaš.
Imam običaj da kažem da nije tako loše sanjati loš san.A onda se probuditi i shvatiti da je na javi ipak sve ok.Šta onda kada se probudimo i shvatimo da je na javi još gore ?
Nedostaje mi Anđeo.Nisam potpuna bez nje.Šta god da uradim ne valja.Najpre je bila samo kod mene,pa se on žalio kako treba da bude pola pola.Nije dete igračka,kažem ja lepo.Socijalna radnica kaže,kako se dogovorimo.Onda sam bila kriva što sam bila malo sa detetom kod mojih u NS.Ne valja ni to.Sada sam u BG,pa je on uzeo odmor pa da li može da bude kod njega.Pristala sam.Nemam ja prava da uskraćujem nikome ništa,najmanje svome detetu oca.Smatram da nije u redu to ali u ovoj državi nema zakona dok se presuda ne donese.Pa ni onda.
Osećam da mi snage ponestaje.Nije važan niti on niti razvod.Važno je dete.Pokušavam da kontrolišem nedostajenje.Ne ide.Ne mogu da je uzmem na sat,dva,jednostavno ne mogu.Neću moći da se odvojim.Onda je više nikada dati neću.
Sreća u svemu je što ona voli da bude i kod tate i kod mame.Iako je vezana za mene više.
Ne želim da nikome ništa remetim,uskraćujem.Pitam se ima li sve ovo kraja i kada će konačno biti izreknuta presuda i nešto regulisano.
A onda shvatam da sud zaprvo ništa ne reguliše.Sve reguliše život.I Anđeo naravno ,sopstvenim odlukama.
Kao da su se svi moji problemi stopili,izgubili značaj.Usitnili.I ostao samo taj jedan.
Da ništa dugo važno nije.
Ne,svakako niko više neće moći nikada da me povredi ( osim sve u vezi detata naravno ) ali po meni upavo je to odraz slabosti,ne jačine.
Jaki su oni koji umeju da pate.Oni koji uče.Oni koji su ranjivi.
Jaki su jer znaju da će patnje proći.Da će se sve završiti.
Oni koji se kriju iza bodljikavih žica i milion štitova.Oni koji ništa ne osećaju.Oni su slabi.
| « | Maj 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||