"NAJTEZE JE POBEDITI SEBE...DRUGE JE LAKSE"
Sanjarenja56
Kada sam bila mladja moja mama je tako cesto umela da mi izrekne recenicu "Tebi tvoja sreca stoji".Vremenom sam se pitala gde stoji?Zapisana u knjigu sudbine?Zapisana u zvezdama?Skrivena u kristalnoj kugli?
E onda mi je ta recenica dosadila.Pa sam resila da ne sedim i ne cekam vec da krenem da je trazim.
Prolazili su dani,meseci,godine potrage za onim pravim.Inpulsivna i brzopleta cesto bih dosla u situaciju da sama preuzimam inicijativu,trazim,pitam,pokrecem.
Medjutim nakon ma kog poraza(raskida veze uglavnom pa cak ponekad i padanja teskog ispita)moja mama nije prestajala da ponavlja istu recenicu.
I ja sam verovala.Ne zato sto mi ju je izrekla mama vec zato sto sam zelela da verujem u to da tamo negde postiji onaj pravi,dobar posao za mene i uspeh u istom.Da ce sve jednostavno doci ukoliko se budem trudila i bila dovoljno uporna.Ukratko ukoliko budem cvrsto verovala u sopstvene snove i ne budem dozvolila icemu da tu veru pomuti.
Onda sam grebla,grizla,kopala...sve samo ne bih li nekako stigla do njih.
Zatim sam se udala.I konacno nakon toliko godina rekla mami da je bila u pravu. I da verovatno svakoga sreca ceka.Samo treba da budemo dovoljno strpljivi i verujemo da cemo je susresti.
Onda...pa dovoljno je da kazem da se za tili cas sve rasprsilo a moj zivot poleteo u vazduh poput nekakve tempirane bombe koja unistava sve oko sebe.
Sada se opet borim za svoje snove.Cekam.Nadam se .Ali nisam sugurna da zaista verujem jos uvek u njih.Osecam se kao da sam ih zauvek izgubila. Kao da su se od mene sakrili namerno.
I znate sta?Po prvi put ne pokusavam da ih pronadjem.
Mozda ce oni tebe naci kada za to bude doslo vreme,sapuce mi slabasnim glasom nada na uvo.
Mozda je bolje da ih pustis da se odmore na neko vreme ili se zamene novim snovima,ne odustaje.
Mozda treba da sacekas i vidis da li je tvoja mama zaista bila u pravu.
Negde u daljini vidim srecu.Toliko je daleko da ni osmeh ne mogu da joj vidim.Trudim se.Ali oblaci me preteknu i postave se pred nju.
Medjutim ne ocajavam. Sve dok me nada cvrsto drzi za ruku i ne zeli da me pusti uprkos mojim pokusajima da joj se otrgnem.
"STRAH JE BITKA CIJU JE POBEDU COVEK
POTREBNO DA IZDEJSTVUJE NAJPRE
SA SAMIM SOBOM"
Tanjana
Jutro.Snezni pokrivac koji je prekrio bulevar polako pocinje da se pretvara u sivu boju.Ljudske stope razbacane po njemu i tragovi guma od automobila lice na nekakvu mapu.
Sve to posmatram gledajuci kroz prozor.
Ne zelim da izlazim.Tako je lakse.Dokle god sam u svom stanu,sama,nista toliko strasno ne moze da se dogodi.
Neizvesnot.Oh kako je ona lepa kada se ljubavi nadamo.Kada je iscekujemo,trazimo.
Jednako toliko je ruzna onda kada iscekujemo krah,poraz,kraj.
Razmisljam sta treba uraditi da bismo ublazili strah koji osecamo,muku koja nam opseda dusu?
Da li treba ubediti sebe da se nista toliko strasno ne moze dogoditi,nista toliko strasno da to ne mozemo podneti?
Da li se treba pomiriti sa tim da je los ishod neminovan te da ce nakon njega krenuti nesto na bolje?
Osecam da se ne uklapam u niti jedan od mnogucih odgovora na ova pitanja.
Ispala bih ili veliki sanjar ili totalni pesimista.
Balans.Ponovo mi treba balans.Ali kako da ga dobijem kada ga moje srce ne poznaje?
Kako sebe da ubedim da ce bolje biti kada moje srce danima tuzi krade osmeh a nikako da to uspe da ucini.
Vazno je da prodje.Samo da prodje.Tesim sebe.Ali utehu ne pronalazim.
Izgleda da je potrebno da najpre sebe ubedimo u neke stvari.Sami sebi srecu obecamo i slatkis kao nagradu da bi ona jednoga dana pokucala na vrata naseg srca.
Neizvesnot,nekada lepa.Nekada sa ostrim zubima.Nikada ravnodusna.
Zatvaram prozor nakon sto sam udahnula dovoljno vazduha.Shvatam da mi to nece biti dovoljno.Navlacim na sebe bundcu i krecem u susret tek pristiglom danu.
| « | Januar 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||