Princeza nemira

ZRNCE PRAŠINE
2011/06/10,21:19

Glava na jastuku

Pogled uperen ka nebu

Ruke prekrštene na grudima

Razne se misli kroz moj um provlače

Pa se onda pitam

Gde li sam to bila ?

Šta sam to snila ?

Na kom sam kraju sveta svoja krila svila?

Vetar sudbine me nosio kao nekakvo zrnce prašine

Smeštao na talase mora i okeana

Stapao u vrelini pesaka pustinje

Hladio na stenama visokoh planina,tamo gde nikada nikoga nema

Zrnce je prašine dalje lutalo

Kivitlalo se u vihorima

Gubilo u košavama

Sletalo u carstva

Dopiralo do oblaka

Hitalo kroz ritove i močvare

Šume zapuštene

Smeštalo se na trenutke u okrilje latica

Odbijalo o stene

Provejavalo niz vodopade

Uvek je to zrnce tražilo druga zrnca,prašnu

Mesto gde će se konačno smestiti 

Svoje maleno gnezdo sviti

Pitalo se  kako to da mu nije mesto među kamenčićima na oblama

Zrncima među plodnom zemljom

Prašnom u šljunku

Nije to zrnce tražilo nedostižno

Tražilo je samo mesto gde će senastaniti

Gde će konačno mirno biti

Na nekim je mestima duže ostajalo pa se ponadalo da je to ono mesto koje je uporno tražilo

A onda bi ga vetar ponovo odneo

Luta to zrnce i danas uporno

Kiše ga ne brišu

Snegovi ne veju

Sunce ne prži

Možda baš zato što je tako malecno

Pa uspeva da odoli svim iskušenjima nekako

Manje od pahulje

Kapljice kiše

Manje od zrnca inja

Konačno je to zrnce shvatilo

Nisu za  njega carstva

Nisu ni beskrajne šume

Ono i ne pripada prašini

Toliko je malecno da se čak i sa njom nekako mimoiđe

To je zrnce ponosno sada

Zato što je shvatilo da ne može sobom da vlada

Da taj dar ne propada njemu

Da ima ko će o tome da brine

Pa da ga ponovo u visine vine

Kovitla

Baca

Miluje

Ljubav mu daruje

 

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu