Princeza nemira

SVE ILI NIŠTA
2011/06/05,13:30

Šetam tržnim centrom.Tek onako.Da prekratim vreme.Pogledam šta ima novo.Neobavezno isprobavam haljinicu i šorc.Ubrzo shvatam da nemam novaca.Nije trebalo ni da probam,razgledam.

U mom životu je uvek sve nekako bilo ili sve ili ništa.

Setih se vremena kada sam živela na Kipru na instant nudlama.A zatim ubrzo obilazila najskuplje restorane.Pomalo sam volela taj period,taj kada sam živela na nudlama i sakupljala funte kao kakve zlatnike.Možda mi je to bilo interesantnije od bazanja po prodavnicama i besmučnog kupovanja garderobe.A možda...možda sam jednostavno varirala iz kraja u krajnost pa mi je to bilo pomalo zanimljivo jer niti u jednoj krajnosti nisam ostajala dovoljno dugo.

A onda se prisećam kako sam se razočarala kada sam raskinula veridbu.

U jednom momentu sam mislila da imam sve.Izgradila u glavi čitavu budućnost.Mislila kako je ništa narušiti neće.Nisam mogla da verujem da sam toliko srećna.

I onda odjednom krah.Bum.Čitava ta zamišljena budućnot raspala se na stakliće.To Vam je znate kao kada dete željno iščekuje neku igračku.Moli roditelje da je kupe.Oni kažu da je skupa.Da nisu u mogućnosti.U jednom trenutku nekako dolaze do novca i kupuju igračku.Dete je srećno ali tek što je napravilo nekoliko koraka zapinje o kamen,sapliće se i ispušta igračku.Ona se lomi u deliće.Dete shvata da ne može da učini ništa.Ne može da je zalepi.Plače.Roditelji ga pitaju da li želi da mu kupe novu igračku.Kaže da ne želi.Da  niti jedna ne može biti kao ta.Moglo je to dete da živi pre nego što je kupilo igračku sa saznanjem da je ta ista igračka mogla da se polomi,pokvari,da može da je izgubi,da drugo dete može da mu je otme.Ali nije.To dete je toliko želelo tu igračku da je bilo uvereno da će ja imati čitavog života.

Mislim da je to suština problema.Ništa ne traje večno i mi ne posedujemo nikoga.Niko nikada nije naš.Možemo samo da budemo svoji.

U ljubavi se zanesemo,zavaravamo da će trajati večno.Da je ta osoba naša na neki način.Slično činimo i u braku.Mislimo ako smo se potpisali da je ljubav garantovana a brak večan.

Možda onda kada shvatimo da sve jednom mora da se završi,možda ćemo onda naučiti da uživamo u onom malecnim stvarima koje ljubav pruža svakoga dana.

Čudo kako se nikada nisam nervirala zbog toga da li imam novca ili ne ali sam se nervirala zbog toga što nema ljubavi.Onda kada je nailazila pomalo sam priželjkivala da budem sama.Negde duboko,u nekom zabačenom hodniku svoga srca.Iako to ni sebi nisam mogla da priznam.

Rulet života se neprestano okreće.Kuglica smenjuje crvena i zelena polja.

Samo što tako često ne shvatamo da i kada pomislimo da je ta kuglica stala na dobitno polje mi opet nemamo ništa.Možemo samo u trenutku pomisliti da imamo.Ali zaprvo nemamo.

Sve se menja.Ništa vremenu ne odoleva.Ništa večno nije.

I sada bih ja trebalo da sam naučila da je tako.Da u narednu neku vezu uđem sa saznanjem da će joj jednom doći kraj.Brak i tako drugi nikada ne bih poželela.Ali da li će zaista biti tako ?

Sve se menja.Samo je međutim ljubav večna.Ona je u nama.Može da se sakrije.Preobuče.Ode na pauzu.Ali ona je tu.Nikada ne spava.

I neverovatno kako  sva saznanja brišemo,sve što smo naučili izgubimo kada nas ponovo poseti.

Volela bih ja da razmišljam ovako i kada se budem zaljubila.

Možda se ta veština stiče sa gorkim iskustvima.

Opet...verovatno ne bih ja bila ja kada se ponovo ne bih izgubila u čaroliji i sve zaboravila.

Za mene ljubav jedino tako ima smisao.

Uostalom jedino pod tom magijom i opčinjenošću je svet lep.I to ne bih menjala ni za šta na svetu.

Vraćam haljinicu na pult i smešim se.Znam da nemam novca.Znam i da ću je kupiti neki naredni put.

 

Sve Vas pozdravljam i želim Vam prijatan dan .

 

 

 

 

 

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu