NIŽE I VIŠE BIĆE U NAMA
2012/01/27,20:57
Dugo,zaista dugo vremena mi je bilo potrebno da predam titulu sanjara nekome
drugom.Neki od mojih snova su se ostvarili ali su zato računi za njih bili veoma
visoki.
Teško je sanjati kada pirane gladne čekaju da dograbe toj san kao
plen i raskomadaju ga.
Jedna mi je čitateljka nedavno rekla da je u
današnjem remenu bukalno potrebno izboksovati lepe trenutke.Dobro sam upamtila
ovu rečenicu.Ali je trebalo vremena shvatiti da su snovi jedno a trenuci nešto
sasvim drugo.
U vremenu potpunog odsustva morala,dosupnosti,nestanka
pravih vrednosti biti sanjar je kao da ste maleno uplašeno gladno kučence u koje
svi pilje na ulici.
Događaj po događaj,ljudi koji su prolazili kroz moj
život (jer nas zaprvo određuju isključivo događaju i ljudi sa kojima
kontaktiramo)učinili su da pređem na onu drugu stranu,kako ja nazivam ljudi
robota.
-Bez preteranih emocija
-Bez velikih
očekivanja
-Prihvatati sve kao potpuno normalno
Odstraniti period
patnje jer on donosi samo bespotreban luksuz
Međutim uprkos svemu ne mogu
da se ne osvrnem oko sebe i ne primetim kako svi komuniciramo našim nižim
bićima.
Niže je biće odraz zadovoljenja sopstvenih potreba.
Više
biće opet ne očekuje ništa.Ono obitava i egzistira samo po sebi.Zato verovatno
tako retko promalja iz nas.
Sve smo sveli na potrebe.Ljubav je možda
najviše istrpela.
Nje kao da više nema.Kao da uporno čeka pred zatvorenim
vratima i moli da dođu neka bolja vremena.
Umesto ljubavi
potrebe.Strasti.Sex.Potreba da sa nekim podelite život.Da vam neko ulepša
život.Da budemo situirani.Porodično i potomstvom obezbeđeni.Da budemo na
posletku voljeni.
U vremenu u kom živimo niže biće trijumfuje.Ono je
postavljeno na tron.Zaboravili smo kako izgleda više.Zatvorili ga u podrume
duša.
Čak i kada se pojavi klepimo ga i vratimo nazad.
Više biće
potrebe ne poznaje.Kada se ono pojavi ne tražimo nekoga da nam ulepša život nego
da mi ulepšamo nečiji.Ono ne poznaje nikakve uslove,nikakva pravila
društva,nikakve običaje,ničija mišljenja...
Uglavnom se u današnjem
vremenu sreće samo kada je u pitanju odnos prema našoj deci (iako je i to
pitanje veliko jer decu opet pravimo i rađamo iz sebičnosti ,da bi ih imali zbog
nas,zbog produženja vrste...) ali ok kada su ona tu.
Mislim da bi si
trebalo da barem ponekada ako ništa drugo onda posetimo naše višie
biće.
I tek po nekada dozvolimo nekome da mu se približi i porazgovara sa
njim.
Znam,teško je pronaći danas osobu koja je to zaslužila.
Ali
svaki je poraz bolji od nečega što nismo pokušali.
Ljubavne priče se u
ovom životu smenjuju kao dani ili nedelje.Nije važno više da li smo u braku ili
nismo.Priče se pišu.
I ne zaboravite ...dok žalimo za jednom pričom
sudbina svojim perom uveliko ispisuje drugu.
Možda eto to i nije loše
tako za ovo vreme koje tako često kritikujem.
Barem smo shvatili da do
kraja života ne postoji.Jedino nam još ostaje da promenimo svršetke
bajki.
Želim vam lepo veče!