Princeza nemira

ZRNO
2012/01/24,20:33

Često...

Često sam stajala potpuno doterana u redovima nade

I uvek bila među prvima kada se nudila

Ponekad mi se čini da ću na posletku izginuti od sopstvenih snova

Oni su ti koji mi daju krila,omogućuju šetnju po oblacima

Oni su me u tamnice realnosti surovo smeštali

Neretko ostavljali bez vode i hrane u vidu očekivanja

I baš kada bih pomislila da su potpuno izmakli,vraćali bi se u jatima prkoseći mi

A onda mi se pojaviš TI

Nestvaran kao kap kiše koja na dlanu pod zrakom sunca iščezava

Tek nedavno...shvatila sam da ja zaprvo i ne želim tako puno

Ali to zrno koje je neophodno da čuvam na dlanu teško je kao kakvo olovo

U njemu je sve

Čitav sled događaja potpuno odvojenih od naših života

U njemu smo mi

Tvoj dah koji na vratu osećam u hladno praskozorje

Trzaji koji noćima telo mi prekrivaju

Kap znoja koja mi nakon snova čiji si vladar jutrima klizi niz lice

Sve je u njemu

I što mi se bliže primičeš

To sam dalja sopstvenim snovima

Ali ne žalim!

Zrno je vredno koliko i suza nevinog deteta

Srećna sam kada ono u meni obitava

Ma ne treba mi ništa!

Nisam se za potrebe rodila!

Čitava haljina koju večito nosim,od snova satkana nije dovoljna...

Ukoliko nema tog zrna

Odlazi,vraćaj se,mrzi me,voli me

Zrno mi ne diraj!

Bez njega sam senka bez značenja

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu